Ne znam da li je taj dio stare kuće moje rahmetili nene Have okrečen ili izbrisan. Znam da priča o tome iz sjećanja izbrisana nije.

Fantastični primjeri poticanja kreativnosti djece nalazi se u pričama koje donosimo iz djetinjstva. Lično se ne sjećam ovog događaja kad sam imala 2 ili 3 godine ali se sjećaju moji roditelji koji sa sjetom i oduševljenošću pamte događaj kada sam isprljala zid svoje nene ručicom umazanom od blata. Umjesto vike, dreke i prijetnji usljedila je njena rečenica: “Ne brišite mi to, hoću da imam uspomenu!”.

Ova uspomena nije imala samo efekta kao takva, već je u meni nadalje  probudila  kreativca, koji zna granice, ali koji ne preza da bude inovativan i drugačiji, koji je slobodan u svojoj kreativnosti, a tu slobodu čuvaju, motivišu i njeguju njegovi najrođeniji.

Zato, dragi roditelji, odjajatelji, nered koji je nastao usljed dječije igre, kreativnost koju oni ispoljavalju (naravno sve u granicama) nije opterećenje, trošenje resursa i dodatni nepotreban stres, već naprotiv – sve suprotno od toga. Tako je i moj otac, sljedeći primjer svoje rahmetli majke pustio moje dijete da ostavi trag ručice u prašnjavom televizoru. Nije ga brisao nekoliko dana, naknadno je morao :), ali mislim da jedva čeka da mu uprlja zid na balkonu kad još malo poraste, ako Bog da. Ovakve odgajatelje i  slobodu djeca vole i to su autoriteti a ne autokreateti.

Pripremila: Enisa Aganović