U svakoj odrasloj osobi postoji i djetinjasta strana njegove ličnosti. Ponekad ga navede da iznenada zapleše od radosti ili da zaplače kao da je strijelom boli pogođen u srce. Takvi trenuci lijek su za čovjekovu dušu jer je najbolja terapija vraćanje u vlastito djetinstvo.

Nekima je djetinstvo oduzeto, prebrzo su sazreli i odrasli. Nemaju sposobnost niti da plaču niti da se smiju do mile volje. Njihovo djetinjstvo i dječije ushićenje prekinuto je postupcima njihovih roditelja. Takvi ljudi umjesto da uživaju u šarenilu života osjećajući djetinjastu stranu vlastitog bića, stalno gledaju u tuđe oči razmišljajući šta li će ljudi o njima reći. Namršteno lice je za njih znak zrelosti, a nasmiješeno znak neozbiljnosti. Ustvari, dijete u njima je utihnulo pa ni ne mogu zadržati osmijeh na svom licu.

Pa dobro, da li je to moguće promijeniti? Da li je moguće da se čovjek nađe oči u oči sa vlastitim djetinstvom i nasmiješi se djetetu u sebi? Naravno da jeste! Prvi korak je da se oslobodi „unutrašnjeg glasa“ koji ga sputava… Glasa koji mu stalno šapuće „Stani! Nemoj to raditi!“ To je onaj glas koji mu ne dozvoljava da sjedne na ljuljačku govoreći mu „Šta je s tobom, jesi li lud? Zar odrastao čovjek da se ljulja na ljuljački, svi će te gledati i čuditi se!“ Onda kada se nasmije i tom istom glasu kaže: „Pa šta! Jesam, vjerovatno sam pomalo lud!“ i sjedne na ljuljačku pa se svom snagom zaljulja kao da ljulja ono dijete u sebi… Tada se mijenjaju stvari.

Otiđi u lunapark i popni se na vrtešku koje se najviše bojiš, osjeti ubrzane otkucaje svog srca dok se spuštaš s visine, raširenih ruku, baš poput djeteta. Razbij lance koji te sputavaju i nauči da nadvladaš svoje strahove. Otvori širom ruke kao da tek počinješ živjeti i pusti da dijete u tebi kaže: „Od danas i ja postojim!“.

Slobodno se utrkuj sa supružnikom i ne brini šta će reći neko ko bi vas mogao vidjeti. Ako zapneš za kamen pa padneš, poput djeteta se nasmiješi i umjesto da gledaš oko sebe razmišljajući kako će drugi reći da je sramota što toliki čovjek sjedi na zemlji i smije se. Dozvoli sebi da pogledaš u nebesa i pomisli kako je život lijep. I onom glasiću koji ti kaže: „Nije to za tebe, ne pridaji toliku važnost ovom svijetu!“ treba da kažeš: „Pejgamber, s.a.v.s., trkao se sa svojom suprugom i smiješio joj se! Zašto ja to ne bih mogao?! Zašto bih namrštenim izrazom lica kvario djetinstvo moje djece!“.

Ne zaboravi! Onaj glas koji te svako jutro tjera da se budiš nesretan i oduzima ti želju za životom, govoreći da nije prikladno da se ponekad ponašaš razdragano poput djeteta, koji ti govori da je sramota skakati po ulici sa svojom dječicom… ne zaboravi, to je glas koji si prvi put čuo u svom djetinstvu i koji ti sve do danas nanosi štetu.

 

15220259_1244536065632057_613670184604236736_n

 

Nemoj misliti da je teško probuditi dijete u sebi. Ako želiš, još danas možeš ponovo zakoračiti u život. Stani pred ogledalo i poput djeteta, isplazi sebi jezik. Hajde, nasmij se sebi, baš poput djeteta. Uradi to, ako ne možeš radi sebe, onda barem radi svoje djece. Uradi to kako bi oni uživali u roditelju koji je sposoban zajedno sa njima biti dijete.
Pedagog Dr. Adem Guneš, izvor:  Anadolijska pedagogija